Za njega se znalo da neće ostati u onoj njegovoj, kako bio običavao reći, kasabi, maloj i primitivnoj. Govorio je kako tu, u rodnom mu gradiću, ne može da se izrazi, kako niko ne može razumit ono što on radi niti pojmiti kako izgleda prava, savremena i alternativna književnost niti poezija. O kakvom multimedijalnom performansu da se i ne govori.

Volio je Kerim svoju zemlju i svoj grad. Ali, činilo mu se da mu njegova zemlja i grad ne uzvraćaju ljubav. Prijeratni kulturni monopolisti i pjesnici u šezdesetim, sedamdesetim, a poneki i u osamdesetim, nisu se obazirali na njega. A oni su, na Kerimovu žalost, kontrolisali „kulturu“ i „umjetnost“ u gradu; ili ono što su oni tim imenima zvali.

Za rata je bio mlad, premlad za vojsku. Bio je vani, u Italiji, i vidio kako život mladog čovjeka treba izgledati. Nažalost, budući ratni pogorelac i izbjeglica, nije to i osjetio. Nije imao tamo novca za diskoteke, pozorište, utakmice, kafiće i ostalo što mladom čovjeku u normalnom svijetu po prirodi stvari pripada.

Produbio je svoj lični pakao. Pakao čovjekov je, neko reče, velik koliko i ponor između onoga što jeste i što ima, i onoga što bi htio biti i imati.

Pohvatao je nekako nekoliko vezica i poznanstava u Zagrebu.Otisnuo se i napustio svoj grad te otišao u taj isti Zagreb, skoro bez pozdrava, sa nešto ćaćinih para u džepu, malo veša u torbi i prezrivim osmjehom na licu.

Svi su se već nakon par mjeseci počeli pitati gdje je, što se ne javlja i ne dolazi da vidi svoje drugove po čaršiji, nekadašnje sapatnike po čamotinji i frustracijama što im ih je rodna kasaba zadavala.

Njegovi brat i sestra su govorili da se i njima rijetko javlja.

Tako sedmicama. Pa mjesecima.

Za jedno pet-šest tih istih mjeseci se nenadano pojavio. Na njemu markirana roba, na ruci skup sat, na vratu ogrlica od platine sa slovom „K“ na privjesku, na drugoj ruci narukvica od kose i slonovače, iz džepa mu virila kutija „marlbora“; meko pakovanje; na očima tamni „ray ban“ cvikeri.

Sjeo je na terasu u Starom gradu, stavio mobitel, cigarete i pozlaćeni „zippo“ upaljač na sto, gurnuo cvikere prema očima, zagladio kosu te naručio kapučino i mineralnu. Čekajući, pripalio je jednu cigaretu i lupnuo dvaput zlaćanim upaljačem o sto, da se tijelo sa vatom i fitiljem vrati u ležište, da se ne ošteti pri ponovnom otvaranju, ukoliko se unutra štogoć pomaklo. Stavi stvarčicu vertikalno, da se presijava na suncu, podiže se i sa susjednog

slobodnog stola uze novine što su pripadale kafani ili ihje neko naprosto bio zaboravio.

Poče listati.

– Kerime…? Kera, jes’ to ti, matere ti!? – začu se odnekud.

Kerim pogleda iznad cvikera, podiže novine i njima pokaza na praznu stolicu preko puta.

Vrli pitac spusti dupe na platnenu sjedalicu. Trstika bolno zapucketa pod njegovim debelim mesom.

– Gdje si, Hilmija? Šta ima, Hilmija? – upita nemarno Kerim dok je polako odlagao novine na lijevu stranu stola.

Hići ne bi pravo što mu njegov drug Kerim nije pružio ruku, kad već nije ustao i zagrlio ga, kao što je red kad se stara raja nađe i prepozna. Ne bi mu pravo ni što ga Kera zovnu po starinskom imenu što ga je od djeda naslijedio zajedno sa krivim nosom i slabom kosom. Ni ton Kerimov mu se ne svidje. Požali što je prihvatio poziv da sjedne.

– Ništa, Kera… Vazda isto… – jetko kaza Hićo.

– Šta ’š popit?

– Kafu… – reče Kerimov prijatelj još iz školskih im dana.

Kerim ga pogleda preko naočara, podiže prst i viknu konobaru:

– Kakve pive ima!?

– Sarajevsko, laško, hajneken… beks… – začu se konobarev glas s drugog dijela terase.

– Jedan beks za mog prijatelja Hilmiju! I viski meni! Ćivas! Ako nema, Džoni Voker!

– Neka bola’ Kera… Uzeću sarajevsku, nisam ti ja visoki predstavnik da pijem te…

Kerim ga prekide kratkim ali odsječnim pokretom ruke.

– Ništa ti ne brigaj, Hilmija moj. Nije beg cicija.

Htjede mu Hićo reći da nije beg, da nije beg ni otac mu Ismo što je cijeli život u rudniku radio da ga na noge podigne, ni daidža mu Irfan što je u autobusu prodavao karte a onima što ih poznaje uzimao novac ne davši im te iste karte, pa te pare stavljao sebi u džep, ne u konduktersku torbu. Doduše, nekad bi ih puštao da se voze ’nako, džabe.

Dođe konobar i na tacni donese vitku čašu sa crvenkastomtečnošću te zelenu flašu piva i jednu, sad veću i zdepastiju, kristalnu čašu. Čašu s viskijem spusti pred Kerima, pred Hiću stavi pivo i u njegovu usu pola sadržaja zelene boce, pa nestade.

– Pa, šta ima? – upita s uzdahom Kerim.

Kao, eto, tek da nešto pita, kao da to isto nije pitao maločas.

– A šta će bit, moj Kera… Nema ništa. Ni para, ni posla…

Socijala jedna. Svi pričaju o biznisu od po milion maraka a za kafe nemaju.

– E, moj Hilmija… – jetko uzdahnu Kerim, skide cvikere i stavi ih u džep.
Otpi malo viskija, sumnjičavo se namršti, zaljulja čašu sa crvenkastom tečnošću i uhvati se za korijen nosa, kao

da su ga skupi cvikeri nažuljali pa stiska da mu krv opet procirkuliše.

Pa nastavi:

– Znam, znam, moj Hilmija. Nije niđe lako. Ja ti radim tri posla. Neka, fala Bogu, ne žalim se. Prevodim, vodim radionice, organizujem performanse… Nemam ja kad ’vako ko vi sjedit’ i kafe ispijat’.

– Ma radio bi’ ja, moj Kera, nego… Znaš kako ti je poslije rata, privatnik ti dušu izvadi na pamuk, sažvače te i ispljune… Sa ćeteres’ si ga najeb’o od gihta i išijasa. Nije to ko nekad, kad su nam ćaće penzije zarađivale.

– Jes’, najlakše je tako. Bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu. Znam ja tu vašu politiku. Treba izvuć’ ruke iz guzice, Hilmija moj, zasukat rukave…

Odjednom im nešto zasjeni sunce. Prilika visoka skoro dva metra i široka skoro metar stajala je iznad njih, glava s dječačkim licem i kuštravom kosom spusti se do Kerimovog obraza, kao da ne vidi dobro, stavi mu ogromnu ruku na rame i reče:

– Pa, Kera, Bogovu ti majku, đe si ti!?

Kerim strese ramenom a gorostas sjede bez pitanja.

– Šta ti je, majmune!? – osorno će Kerim njemu. – Kako se to ponašaš? Đe si se ti učio kulturi?

– Đe i ti, moj Kerime. U Zaliku, đe te babo Ismet doveo iz Nevesinja kad nisi mog’o ni šteke dofatit – reče div.

– Ajde, ajde… – umiješa se Hićo. – Niste se vidili pola godine, a sad se krčumate.

Nakon par minuta tišine, Kerim reče:

– Ima Hićo pravo. Kaza, šta ’š popit’?

– Šta i ti – reče mirno Kaza gledajući sa svoje visine Kerimovu čašu.

– Konobar!!! – odjeknuo je terasom skoro ljutit glas.

Pilo se te večeri. Naišli su i Hela, Coma, Edo, Kisa… Sjedili su i popili nekoliko pića na račun uspješnog im prijatelja koji je imao sreće i kuraži da se otisne od ćaće i matere te nađe sebe u nekom drugom, boljem i podatnijem svijetu.

Prisjetili su se starih dana, neki i rata. Kod rata se nekoliko minuta i odšutilo. Od pola pića, Kerim im je dao broj svog mobilnog i pozvao ih da ga posjete gore, u Zagrebu. Da se jave ako im šta zatreba. Zatim je počeo govoriti kako će im svima naći posao „gore“; da se ovdje, u njihovoj kasabi, ne isplati živjeti. Lupio je šakom o sto i rekao da se tu i ne bi smjelo živjeti. Kad je vidio da je prepio i kanda previše nabrbljao, naručio je kafu. Kad je popio kafu i u glavi mu se malo razbistrilo, namrštio se i pogledao na sat. Ustao je i rekao:

– Ćao, društvo. Ja sad moram ići… Lako mi je za vas. Konobar!!!

Kera je, kao pravi hadžija i gospodin, platio ceh i ostavio konobaru bakšiš. A ono što je nakon njegovog odlaska ostalo na stolu, društvo je pilo, pušilo i liskalo čađe još čitav sat.

Do u neka doba se govorilo ko i gdje ima koga, ko će ići u Holandiju, ko u Australiju, ko u Austriju i Švicarsku… I ponavljalo se stalno kako je njihov drug i akram Kera u pravu, kako tu gdje sjede nema života.

Samo se Kaza čitavo veče kiselo smiješio i gledao fino oblikovanu čašu u svojoj ogromnoj ruci. Čaša je nalikovala onoj maloj plavuši u ogromnoj šapi džinovskog majmuna koji se zvao kao i film što su ga gledali kao djeca. Sve dok konobar nije rekao da je vakat pravit fajronat i da bi se trebali razić’.

Sutradan nije bilo Kerima. Hićo, Kaza, Edo i ostali su se sreli, kao što su se, uostalom, sretali svaki dan. Da li od muke, zavisti ili jala, Kerima nisu spominjali. Nisu ni trebali. To im je igralo na uglu usana, kao nerečena psovka, kao zadržan jauk, kao nemušto i nikad izgovoreno priznanje o uludo protraćenom životu.

Nešto malo poslije tog susreta, Hićo poče raditi na benzinskoj. Neki prijatelj od babe mu Ihsana otvorio benzinsku pa se sjetio starog prijatelja i sina mu zaposlio. Kao pripravnika, naravno, uz minimalnu platu. Ne kaljaj mi obraza, govorio je Hićin babo Ihsan, zvani Ico. A Hići bi na zemlju obraz padao kad bi mu hodžini bahati sinovi ostavljali bakšiš i zvali ga „dečko“, kad bi mu sinovi tajkuna turirali mašine pred nosom, hrakali i

pljuvali po stanici. I umirao od straha noću kad bi mu, dok je sam, prilazili automobili sa zatamnjenim staklima.

Hićo se pokaza dobrim radnikom. Gazda ga osigura prijenego što mu isteče probni rad i poveća mu platu. Malo, ali poveća.

Diže Hićo i mali kredit te kupi golfa dvojku, starog ali dobrog. Mašina mu suha ko papar, ništa ulja ne baca. Kompresija u cilindrima skoro deset. Makina i po.

Negdje kad je Hićo htio dignuti još jedan kredit, da si na porodičnu kuću dozida sobu, da ne spava više s mlađom braćom, razboli se i babo mu Ihsan. Rekoše, nema mu lijeka ni prave dijagnoze nego napolju, najbliže u Zagrebu. Braća balava, mater ne zna nego plakat’, te sve spade na njega, Hiću. Doktor zatraži hiljadu maraka za uputnicu te Hićo stavi na zadnju šajbu golfa „Prodaje se“, i broj telefona. Jedan je babo.

Ne dade daidža Osmo da proda golfa. Nađoše se pare, porefaše se daidže, kako to u nas biva; potplati se doktor… kako to u nas biva, provjeri se na golfu ulje i voda, pogledaše se i napuhaše gume.

Mislio se čemerni Hićo hoće li nazvati druga svoga Kerima u Zagreb. Stid ga bi, reče čojek da ga ne bi ni zvao da mu nešto ne treba. Ko što, garant, i ne bi. Jer, možda stari Ico trebadne koji dan preležat’. A moraće i Hićo neđe leć’, ne može svaki dan ići u Zagreb. Pola dana puta ima do gore.

Nazvaće, odlučio je. Nema šta izgubit’. Dobro Keri ide, biće kakvo mjesto ili ležaj za njega, makar hasura na podu u kuhinji.

– Halo… Halo… – začulo se jedne noći iz jednog od stotina hiljada mobitela u metropoli, pošto je jedan od miliona palaca pritisnuo jedno od desetina miliona dugmadi ispod svjetlucavih ekrančića.

– Da, molim. Izvolite.

– Je li to… Je li to Kerim? – rekao je nesigurno Hićo, sa svoje strane poziva.

– Da, ovdje Kerim Međedović. Ko ga treba, moliću?

– To sam ja… Hićo… Hilmija… Rek’o si da nazovem…

Čuo je Hićo gradsku vrevu i zvuk tramvaja.

– Reci, Hićo! Slabo te čujem! Nazovi malo kasnije…

Nazvao je Hićo kasnije, nevoljko, više zato što je obećao. Saznao je da ga Kera ne samo ne može primiti, nego da baš tih dana putuje u Francusku i da je već ugovorio s majstorima i dekorateromda mu preboje i renoviraju stan dok je na putu, pa se neće moći ni vidjeti nit će Hićo moći prespavati u njega dok mu je babo na pretragama. Ljutio se Kera što mu nije Hićo ranije javio, da otkaže sve i dočeka ga kako valja. Ovako, ne može ništa.

Hićo mu htjede reći da je zapravo njegov stari, Ico, kriv što serazbolio baš sad, kad on, Kerim, mora u Francusku, ali se ugrize za jezik i odšuti.

Sutra uveče je Hićo na svojoj pumpi, a gdje bi drugo, nasuobenzin. Gazda, ćaćin prijatelj, nije mu dao da plati. „Neka!“, rekaoje. „Samo poselami Icu. I nek što prije ozdravi.“

Sutra u zoru su Hićo i Ihsan sjeli u golfa, prvi za volan a drugi do njega, s dekom preko Icinih staračkih noga i Dnevnim avazom u starom krilu, da ima šta čitat’ dok putuju.

Išlo se preko Bosne, kroz Banjaluku. Vidio je Hićo sirotinjunamah sličnu onoj hercegovačkoj, samo nešto nižu i kosmatiju.

Sjeli su đeđe da kafu popiju i zapale. Babo Ihsan je ustrajno kašljao cijelim putem.

Na granici pokazaše pasoše koji namah postadoše putovnice.Carinici uđoše u kućare sa dokumentima, izađoše, vratiše im ćage, zahvališe, pozdraviše i poželješe im sretan put.

Do Zagreba je bilo lako. Cesta ravna kao životni put Hićinog babe Ihsana, sve dok ga rat nije prekinuo i izbacio iz kolosijeka.

U Zagrebu malo okretanja i promašaja dok ih ljudi ne uputiše na Šalatu. Na recepciji pokazaše uputnicu, dijagnoze i… Poslije pola sata-sat čekanja na klupi po njih dođe ljepuškasta sestra i odvede starog Icu. Jedan se dedusina s naglaskom sličnim njihovom pobuni te spomenu protekciju i veze pa zašuti kad ga sestra pogleda uzdignutih obrva. Tad se Hićo sjeti upitati:

– A… A ja?

– Gospodine, bojim se da će vaš otac biti hospitaliziran, najmanjedan, zbog pretraga – reče sestra. – Dođite sutra. Morat će ostati barem do ujutro, možda i više dana, zbog… znate, pretraga.

– Dobro. Kad su posjete?

– Od tri do četiri. Osim subotom i nedjeljom kad…

– U redu. Stari, vidimo se sutra! Evo pidžama i…

Medicinska sestra odgurnu torbu koju joj je Hićo htio stavitiu ruke.

– Ne treba. Ovdje imamo sve. Dajte samo četkicu za zube.

Hiću u svoj muci nadu smijeh. Naime, stari Ihsan nije imao ni zube ni vještačku vilicu. Zube je izgubio prije rata, protezu u ratu. Žvakao je desnima i u čorbu topio hranu da bi je mogao pojesti. Ništa za oprati, tek bezuba jama što ju je gorkim čajem povremeno isplakivao.

Hićo i njegov golf dvica su dugo kružili po gradu dok se nijenašlo besplatno mjesto za parkiranje što nije bilo predaleko od bolnice. Malo je potom Hićo kružio na nogama, na mamlazni pogon, s jednom konjskom snagom. Usput je kupio starom Ici ono što je red, voće i štogod slatko.

U tri je babu Ihsana našao u bijelom krevetu, sa još tri đuturuma u malešnoj sobi. Jedan od njih je izgledao već dobrano mrtav, onako otvorenih usta sa dva žuta zuba i zatvorenih očiju.

Samo je starom Ici došao on i jednoj babi unuka. Morao je ponijeti sa sobom naranče i sve drugo što mu je bio kupio, stari nije smio jesti ništa mimo bolničke nafake, radi pretraga.

Negdje oko petnaest do četiri, Ico mu reče da su mu bušili leđa i vadili srčiku iz nji’. Tad Hićo skrenu pogled i reče:

– Odo’ ja sad. Doću ope’ sutra!

Sjurio se niz stepenice. Struja zraka mu je hladila suze u očima.

Ostatak dana je gulio i jeo naranče, hodao po gradu i gledaoizloge. Pretvarao je cijene izloženog u valutu u džepu tako što je dijelio cifre na četiri. Zatim bi vrtio glavom. Na kraju je pojeo i čokoladu što je babi bio ponio a nije mu smio dati.

Pred večer je, izgladnio od hodanja i željan nečeg što nije ni voće ni čokolada, pojeo sendvič, mal a skup. Od francuskog parizera. Žvaćući salamu u posuhoj kifli, to jest „zemičci“, pomisli kako njegov drug Kera sad u Francuskoj klopa pariške šnicle i jela što im se imena ne daju izgovoriti. Sigurno ne parizer, tu salametinu

pretenciozno nazvanu „pariška kobasica“. Sigurno u toj Francuskoj niko ne jede tu smrdljivu kobasičetinu što je po glavnom im gradu dobila ime. Mora da je Kera i francuski dosad naučio,pas jedan.

Maši se za džep i osjeti prijatni dodir novčanica na jagodicama. I obli ga znoj. Zaboravio je dati doktoru pare.

Nema veze. Sutra će. I sestri treba kupiti bombonjeru.

Poželi popiti kafu.

Do pred veče je gledao gdje će popiti kafu. Pa još par sati. Pripremao se reči „Jednu kavu!“ umjesto „Jednu kafu!“. Ponavljao je u sebi „Jednu kavu! Jednu kavu!“ i kružio oko kaf… oko kavana.

U toj pripremi prođe i vakat od kafe. Ta ko je vidio kafu uosam uveče pit’? Doduše, dosta ju je ljudi i u ta doba pilo…

Oko deset je ušao u svoj golf i malo slušao radio. Vrtio je dugme dok nije našao neku normalnu radio-stanicu. Oborio je sic dokle je mogao i namjestio se za spavku uz poznatu melodiju „Naj ti poljub nariše usnice“ od slovenskog benda Lačni Franc.

Kera mu nije izlazio iz glave. Zamišljao ga je u krevetu s baldahinom. S kakvom Francuskinjom. S nekom kao što je Leticia Kasta, plavom i s jamicama na obrazima, sa sisama kao u Anđeline Džoli.

Ujutro, zapravo oko deset i po, probudila ga je užasna melodija nekakve ratne koračnice, melodija njemu znana, s tekstom od koga mu se koža ježila. Oči su mu bile kao posute ljepilom, cijelo tijelo hladno i utrnulo, još od noćas. U samom autu obasjanom suncem, bilo je neobično toplo. A njegove ruke i noge su bile tako promrzle da ih nije ni osjećao kako treba. Jedva je našao snage da utrnulom rukom promijeni stanicu s ratnom koračnicom.

Zatim ugasi radio i upali motor, da vidi nije li mu kreštava prokletinja ispraznila akumulator. Pri tom primijeti i da

su mu svijetla na autu ostala da gore.

Ubitačno savršena njemačka mašina je ustrajno brundala.

Radio i zaboravljena svjetla nisu uspjeli isprazniti bateriju. Hićo pomisli kako sve i nije tako crno.

Pusti motor da radi još malo. Zatim ga ugasi i s mukom iz kola izvuče noge pa ostatak tijela, zaključa vrata i pođe. Ovaj putje morao popiti kafu.

Zastade kraj telefonske govornice, promrzlim prstima ubacinovčić u otvor i pritisnu desetak brojeva. Da kaže Keri da je prošla noć, da nije tako strašno spavati u kolima, da se ne treba brinuti za nj i osjećati se krivim što nije mogao pustiti njega, Hiću, da prespava kod njega.

„Mobilna stanica je isključena. Molimo, nazovite kasnije“, reče slušalica. Pa to isto na engleskom, mada je njegov prijatelj Kerim, kao što znamo, bio u Francuskoj.

Pola sata je trebalo da mu se promrzle noge ugriju. Još pola da nađe kafanu u kojoj bi popio kafu. Kavanu na trgu sa konjanikom,s pogledom na ljude i tramvaje.

Sjeo je na barsku stolicu, kraj stakla, sačekao konobara i rekao:

– Kafu i čašu vode, molim!

Tad se sjeti da se u Zagrebu kafa zove kava. Ali, bi mu svejedno, onako promrzlom i polomljenom. Nije mu se dalo čak ni skinuti vunenu kapu s glave. Izvadi bijelu kutiju „drine“, kao krišom, pripali plinskim upaljačem i sve vrati u džep. Ne mora svak’ po sarajevskoj „drini“ vidjet da nije odavde.

Kad dođe kafa, njen miris mu poče golicati nozdrve. Imalaje malo mirisa starog grada njegove i Kerine kasabe ujutro. Kad je otpi, oči mu se raširiše kao da je vidio svog babu Ihsana kako sjedi na konju što se propinjao na trgu ispred kafane, kao da je stari Ico na bronzanom paripu, umjesto Bana Jelačića.

Naime, Hićo nije bio na ćenifi od prekjuče, a sad mu je kafa aktivirala crijeva. Odjuri u WC, zalupi za sobom vrata i sjede na školjku jedva stignuvši skinuti gaće i pantalone. Glasan uzdah olakšanja bi zaglušen muzikom izvana, baš kao i zvuk pražnjenja načekanih crijeva.

Kad se Hićo vratio, na pultu za kojim je sjedio i na kome je još dogorijevala neugašena cigareta te čekala dopola puna šoljica „espresso“ kafe, bio je privjesak… i cedulja. Na privjesku je bila figurica Pokemona, tačnije „Pikaču“, mali žuti TV stvor sa roščićima crnim na vrhu, stvorenje na koje je njegov najmlađi brat, iako već dvanaestogodišnjak, „otkidao“; a na cedulji je pisalo „Gluh sam i nijem od rođenja. Kupnjom ovog privjeska, pomoći ćete mi da preživim. Hvala.“

Hićo se maši za džep. Kad već nije stigao doktoru para a sestri bombonjeru dati, da bar malo sevapa uhvati. Zatim sračuna da je to pet maraka, pa se malo zamisli.

Ipak izvuče novčanice. Uze dvije, pa još jednu. Dvadeset kuna za privjesak i pet za kafu. Dvije novčanice metnu na sto, privjesak pogleda i stavi u džep. Dogorjelu cigaretu utrnu do kraja, uze iz džepa novu, ne vadeći kutiju, te je pripali plinskim fajercajgom. Kroz dim vidje ruku kako se pruža prema novčanicama. Skide vunenu kapu, odloži je pored pepeljare i okrenu se da vidi i lice čovjeka gluhog i nijemog od rođenja.

Gluhonijemac s torbicom u koju je očigledno smjerao strpati pare, učini mu se poznatim. Tako poznatim da…

– Kera…! – kriknu tako da gluhonijemi poskoči kad ga je čuo.

Tad gluhi i nijemi od rođenja zaždi prema vratima tako brzo da mu novci što ih je namjeravao strpati u torbu ostadoše u zraku. Kad je papir novčanica dodirnuo kamenom popločani pod, Kera je već nestajao kroz dovratak. Hićo je potom kroz izlog kafića gledao kako mu nezatvorena torbica udara po guzici dok se brzim korakom udaljava preko trga.

Tog popodneva, u tri i još malo, babo Ihsan ga je čekao na krevetu, obučen i obuven, kao za mevluda. Sa osmjehom na licu, kao pred bajram. „Nema ništa! Dobri mi nalazi. Nije ono najgore…“ rekao je. „Kostobolja i artritis… eto… rat.“

Utom i ljepuškasta sestra donese nalaze i odnese bombonjeru. Prije nego je otišla, reče da doktora nema tu do sutra. Ali, da oni mogu ići. I da daju nalaze doktoru Kahrimanoviću u Sarajevu, da vide za taj artritis.

Babo Ico je cijelim putem brbljao. Taj hebeni točak nesreće mu ovaj put nije stao na nogu pa je sav sretan pričao o tome kako će, ha prizdravi, dić’ ogradu oko bašče da mu oni Lutvin šarov više ne piša i ne sere po kupusu, kako će malom Senadinu za cijelu penziju kupiti biciklo, kako će uzet’ od Salema miješalicu, kupit’ vreću cimente pa izlit nove pragove na avlijskim vratima…

Hićo je čvrsto držao volan rukama što su još od rodne mu kasabe mirisale na benzin s kojim je radio, povremeno gledao figuricu Pokemona što se ljuljuškala okačena za retrovizor i ustrajno se smješkao.

Drago malom što mu je babo dobro, što nije ono najgore, kontao je babo Ihsan dok je posmatrao osmjeh na sinovljevom licu.

Okrenuo se prema prozoru, utrao kaplje u očima i u sebi zahvalio dragom Alahu što mu je ’vako dobrog i čestitog sina dao.


KOMENTARI


- Pročitao sam je što se ono kaže "iz cuga". To valjda dovoljno govori.

Slaviša Žunjić, Njemačka

Feedback form
Ime
E-mail
Komentar